NASA astronaut Don Pettit uspeo je da sa Međunarodne svemirske stanice (ISS) zabeleži zapanjujuću fotografiju dve patuljaste satelitske galaksije, Velikog i Malog Magelanovog oblaka, koji su najbliži susedi naše Mlečne staze. Pettit je na misiji ponio ručno izrađen uređaj za praćenje, omogućavajući mu dugotrajne ekspozicije za fotografisanje zvezdanih polja. Zahvaljujući ovome, jasnije je uhvatio svemirske objekte u niskoj Zemljinoj orbiti, za razliku od uobičajeno mutnih slika iz ISS-a. Ova njegova slika pruža bolji uvid u svemir i naše mesto u njemu. Pettit, najstariji aktivni astronaut NASA-e, nastavlja da istražuje kosmos, deleći svoje spektakularne slike sa publikom.
James Webb svemirski teleskop (JWST) je možda uspeo da uoči najranije galaksije u svemiru. Ove potencijalno nove galaksije su toliko udaljene da je svetlost iz njih putovala do Zemlje oko 13.6 milijardi godina. Pripadnici istraživačkog tima otkrili su ove galaksije kao deo GLIMPSE projekta, iako je potrebno dodatno potvrdno istraživanje kako bi se ove galaksije zvanično imenovale i kategorizovale.
Galaksije su opisane kao “visokog crvenog pomaka” zbog toga što se talasne dužine svetlosti iz njih šire kako putuju kroz svemir. Rasprostiranje galaksija u ranom svemiru iznenadio je naučnike, jer pokazuje veću stopu pojave svetlih galaksija nego što se očekivalo.
Ovi rezultati su omogućeni zahvaljujući dubokim GLIMPSE opservacijama i fenomenu gravitacionog sočiva, koji koristi masivni objekti u svemiru da “saviju” svetlost i tako povećaju vidljivost udaljenih objekata. Istraživači su ushićeni otkrićima i veruju da će GLIMPSE projekt nastaviti da donosi značajna naučna saznanja.
Iako mogućnost otkrića još ranijih galaksija postoji, naučni tim nije optimističan da će to biti moguće sa trenutnim sposobnostima teleskopa JWST, posebno zbog rekvizita potrebnih za spektroskopsko potvrđivanje. Ipak, predstojeća istraživanja obećavaju više uzbudljivih naučnih saznanja.
Mediji često predstavljaju rudarenje asteroida kao priliku vrednu bilione dolara, posebno kada je reč o misiji na Psyche, najveći metalni asteroid u asteroidnom pojasu. Ipak, realna vrednost ovih metala i ekonomska isplativost ovakvih poduhvata često su precenjeni. Istraživanje koje je finansirao Astroforge, startap iz oblasti rudarenja asteroida, ukazuje da jedini metali vredni povratka na Zemlju pripadaju grupi platinskih metala zbog njihove visoke vrednosti i korisnosti. S druge strane, metali kao što su gvožđe i aluminijum, mogli bi biti korisni za izgradnju u svemiru kao što su svemirske stanice, ali nisu ekonomski isplativi za povratak na Zemlju. Istraživanja takođe pokazuju da asteroidi, poput Psyche-a, nisu sastavljeni od čistog metala kako se verovalo, ali da imaju metale u koncentracijama koje bi mogle biti isplative za eksploataciju. Iako postoje tehnički i energetski izazovi u ekstrakciji metala u svemiru, napredovanje tehnologije i dalje istraživanje asteroida mogli bi ove procese učiniti isplativijim u budućnosti.
Japanski naučnici su otkrili da je uzorak sa asteroida Rjugu bio kolonizovan mikroorganizmima sa Zemlje nakon što je dostavljen na našu planetu. Ovo otkriće pokazuje koliko su mikroorganizmi sa Zemlje uspešni u kolonizaciji čak i vanzemaljskog materijala. Uzorci su prikupljeni misijom Hayabusa2 japanske svemirske agencije JAXA, koja je lansirana u decembru 2014. godine. Misija se spustila na površinu Rjugua i uzela uzorke koji su vraćeni 6. decembra 2020. Naučnici su primetili da su mikrobi počeli kolonizaciju uzorka tek nakon što su ga analizirali, što ukazuje da su mikrobi terestričkog porekla. U roku od nedelju dana nakon izlaganja uzorka atmosferi Zemlje, primećeno je 11 mikroorganizama, a ubrzo se njihov broj povećao na 147. Ova situacija je naglasila otpornost života na Zemlji i skrenula pažnju na mogućnost kontaminacije svemirskih misija mikroorganizmima sa Zemlje, što bi moglo imati posledice na istraživanje vanzemaljskog života.
Gömböc je prvi poznati homogen objekat koji ima jednu stabilnu i jednu nestabilnu tačku ravnoteže, što znači da ima ukupno dve ravnotežne tačke na horizontalnoj površini. Dokazano je da ne postoji objekat sa manje od dve ravnoteže. Kada se postavi u proizvoljni položaj na horizontalnoj površini, Gömböc se vraća u stabilnu tačku ravnoteže, slično igračkama poput “weeble”. Za razliku od njih, Gömböc se sastoji od homogenog materijala, te samo oblik omogućava samoporavnavanje. Nestabilna tačka ravnoteže nalazi se na suprotnoj strani i telo se može balansirati u tom položaju, ali i najmanje ometanje dovodi do njegovog pada. Pitanje o postojanju ovakvih objekata postavio je veliki ruski matematičar Vladimir Igorevič Arnold 1995. godine tokom konferencije u Hamburgu, u razgovoru sa Gaborom Domokosom.
Evropska svemirska agencija (ESA) predstavila je četiri slike visoke rezolucije Sunca, prikazujući njegovu celokupnu vidljivu površinu u dosad neviđenim detaljima. Snimljene Solarne sonde 22. marta 2023. godine, svaka slika je mozaik od 25 pojedinačnih snimaka, napravljenih kada je letelica bila na manje od 46 miliona milja od Sunca. Ovo dostignuće predstavlja značajnu prekretnicu u misiji, saradnji između ESA i NASA, koja je započeta u februaru 2020. godine.
Slike otkrivaju ključne karakteristike Sunca koristeći dva instrumenta: Polarimetrijski i helioseizmički detektor (PHI) i Ekstremni ultraljubičasti detektor (EUI). PHI je pružio sliku u vidljivom svetlu, mapu smera magnetnog polja i mapu brzine koja prikazuje kretanje površine, dok je EUI zabeležio koronu Sunca u ultraljubičastom svetlu.
Slika u vidljivom svetlu prikazuje neprestano pokretnu plazma površinu Sunca, dok magnetna mapa ističe jača magnetna polja na sunčevim pegama. Mapa brzine prikazuje kretanje plazme oko sunčevih pega, utičući na rotaciju Sunca. Ultraljubičasta slika korone otkriva plazma aktivnost u blizini sunčevih pega.
Ove slike unapređuju naše razumevanje složenog magnetnog polja Sunca, ključnog za proučavanje solarne korone i solarne dinamike na različitim skalama. Misija ima za cilj da ubrza produkciju ovakvih slika, unapređujući istraživanje Sunca.
Nova studija objavljena u časopisu Geophysical Research Letters pokazuje da je Zemlja nagnuta za oko 80 centimetara zbog crpljenja podzemne vode u poslednjih manje od dve decenije. Ovo crpljenje je rezultiralo porastom nivoa mora za 0,61 centimetar. Glavna autor studije, Ki-Weon Seo sa Nacionalnog univerziteta u Seulu, objašnjava da redistribucija podzemne vode ima najveći uticaj na promenu rotacione ose Zemlje među svim uzrocima povezanim s klimom. Studija je koristila podatke od 1993. do 2010. godine i utvrdila da je čak 2.150 gigatona podzemne vode premešteno u okeane. Ovo premeštanje vodi promeni raspodele mase na planeti, što utiče na njeno rotiranje. Polaganje istorijskih podataka može dodatno pomoći u razumijevanju efekata kretanja podzemne vode. Ova saznanja mogla bi pomoći u očuvanju i sprečavanju daljeg porasta nivoa mora i drugih klimatskih problema.
Nova teorija istražuje kako se svetlost i materija međusobno deluju na kvantnom nivou, omogućavajući istraživačima sa Univerziteta u Birmingemu da precizno definišu oblik pojedinačnog fotona. Istraživanje, objavljeno u časopisu Physical Review Letters, bavi se detaljnom analizom prirode fotona, odnosno pojedinačnih čestica svetlosti, prikazujući kako ih atomi ili molekuli emituju i kako njihov oblik zavisi od okoline.
Ova interakcija otvara beskrajne mogućnosti za postojanje i prenos svetlosti kroz okolinu. Istraživački tim je uspeo da grupiše ove mogućnosti u posebne skupove i stvori model koji opisuje ne samo interakcije između fotona i emitera, već i kako energija iz te interakcije putuje u daleke predjele. Zahvaljujući tim proračunima, istraživači su uspeli da proizvedu vizualizaciju fotona, što je po prvi put viđeno u fizici.
Ovaj rad je značajan jer otvara nove puteve istraživanja u kvantnoj fizici i nauci o materijalima. Preciznim definisanjem interakcija fotona sa materijom, naučnici mogu dizajnirati nove nanofotoničke tehnologije koje mogu unaprediti sigurnu komunikaciju, otkrivanje patogena, ili kontrolu hemijskih reakcija na molekularnom nivou. Profesor Angela Demetriadou naglašava da geometrija i optička svojstva okoline imaju ključne posledice na to kako se fotoni emituju, uključujući definisanje oblika, boje pa čak i verovatnoće njihovog postojanja.
Ovo istraživanje ne samo da produbljuje razumevanje energetske razmene između svetlosti i materije, već i postavlja temelje za buduće primene u oblikovanju interakcija svetlosti i materije, kao što su senzori, poboljšane solarne ćelije ili kvantno računarstvo.
Reaktora s rastopljenom soli (MSR) predstavljaju napredni tip nuklearnog reaktora koji koristi tečnu smešu fisijskog materijala i soli kao primarni rashladni i gorivni medijum. Ova tehnologija ponovno izaziva interesovanje zbog svojih potencijalnih prednosti u poređenju s tradicionalnim dizajnom nuklearnih reaktora. MSR-ovi nude nekoliko prednosti, poput veće toplotne efikasnosti, inherentnih bezbednosnih karakteristika i potencijalno manjeg proizvodnje radioaktivnog otpada. Njihova sposobnost da rade na višim temperaturama i nižim pritiscima smanjuje mehanički stres i povećava efikasnost.
Sigurnosne karakteristike MSR-ova uključuju pasivne sisteme sigurnosti koji umanjuju rizik od topljenja jezgra. Postoji globalni interes za ovu tehnologiju, sa značajnim naporima u SAD-u, Kini, Rusiji i nekoliko evropskih zemalja. Kineski projekti, posebno oni zasnovani na torijumu, prepoznati su po značajnom napretku s već razvijenim eksperimentalnim reaktorima.
Kompanije poput Terrestrial Energy, ThorCon i Moltex Energy rade na jedinstvenim pristupima primeni MSR tehnologije. Tranzicija prema komercijalizaciji MSR-ova suočava se s izazovima, uključujući regulatorne prepreke koje proizlaze iz postojećih okvira razvijenih za tradicionalne reaktore. Prilagođavanje ovih standarda biće ključno za ubrzanje njihovog uvođenja.
MSR-ovi obećavaju bolju upotrebu resursa korišćenjem torijuma, čime se može obezbediti sigurniji lanac snabdevanja nuklearnim gorivom. Takođe, njihova integracija s obnovljivim izvorima energije mogla bi igrati ključnu ulogu u dekarbonizaciji energetskih sistema, nudeći stabilnu bazu snage uz sektore vetra i sunca.
Iako su reaktori s rastopljenom solju još uvek u fazi razvoja, predstavljaju obećavajuće rešenje za budućnost nuklearne energije, uz mogućnost da ponude sigurnija, efikasnija i održivija energetska rešenja.
James Webb svemirski teleskop (JWST) je ponovo zadivio astronome svojim najnovijim snimkom Westerlund 1, ogromnog super zvezdanog jata smeštenog u dubini naše Mlečne staze. Ovaj neverovatan kosmički kompleks nalazi se 12.000 svetlosnih godina daleko u sazvežđu Ara i predstavlja dokaz impresivne moći svemira da stvara zvezdane gigante u nezamislivim razmerama.
Westerlund 1 nije prosečno zvezdano jato; ono je galaktički gigant, nadmašujući i premašujući svoje kosmičke parnjake. Dok tipična zvezdana jata imaju masu oko 10.000 puta veću od našeg Sunca, Westerlund 1 dostiže neverovatnih 50.000 do 100.000 solarnih masa. Ovo nebesko čudo obuhvata stotine masivnih zvezda, od kojih neke nadmašuju naše Sunce za faktor 2.000. Da se ove zvezde nađu u našem solarnom sistemu, doterale bi svoj vatreni domet čak do Saturna.
Slika koju je snimio JWST otkriva složene detalje Westerlund 1, uključujući uvijene oblake crvenog gasa i sjajne zvezde ukrašene distinktivnim difrakcionim šiljcima. Ovaj super zvezdani klaster daje astronomima jedinstven uvid u istoriju i evoluciju naše galaksije, imitirajući Mlečni put tokom njegovih fosilnih godina kada je proizvodnja zvezda bila na vrhuncu. Studirajući Westerlund 1, naučnici mogu da rekonstruišu tragove o dalekoj prošlosti naše galaksije i životnim ciklusima njenih najmasivnijih zvezda.
Mladi vek ovog jata od 3,5 do 5 miliona godina skriva burnu budućnost, jer u narednih 40 miliona godina očekuje preko 1.500 supernova. Ove kataklizmične eksplozije transformisaće jato, oslobađajući ogromne količine energije i teških elemenata u okolni prostor, ističući dinamičnu prirodu zvezdanih jata i njihovu ključnu ulogu u kosmičkoj evoluciji.